naša hraniteljica
mandarina
ura
Brojač posjeta
184791
Shoutbox
13.2.2018. 17:31 :: cara menghilangkan kutil kelamin secara alami 2 cs 085293424149
cara menghilangkan kutil kelamin secara alami 2 cs 085293424149
13.2.2018. 17:31 :: cara mengobati penyakit paru paru berair ahmad najib
cara mengobati penyakit paru paru berair ahmad najib
13.2.2018. 17:31 :: obat benjolan wasir ampuh
obat benjolan wasir ampuh
13.2.2018. 17:31 :: obat herbal kanker stadium dan
obat herbal kanker stadium   dan 
13.2.2018. 17:32 :: apa obat herbal kencing nanah konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
apa obat herbal kencing nanah konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
13.2.2018. 17:32 :: keluar nanah pada kemaluan lelaki konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
keluar nanah pada kemaluan lelaki konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
13.2.2018. 17:32 :: obat kutil di kemaluan di medan cs 085293424149
obat kutil di kemaluan di medan cs 085293424149
13.2.2018. 17:32 :: obat jantung
obat jantung
13.2.2018. 17:32 :: ratu rapet
obat wasir stadium 
13.2.2018. 17:32 :: obat wasir stadium
obat wasir stadium 
13.2.2018. 17:32 :: obat herbal paru paru basah dan kering cs 085293424149
obat herbal paru paru basah dan kering cs 085293424149
13.2.2018. 17:32 :: cara mengobati ambeien dari luar konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
cara mengobati ambeien dari luar konsultasi dan pemesanan obat denature hub 085293424149
13.2.2018. 17:32 :: obat kutil kelamin ampuh
obat kutil kelamin ampuh
13.2.2018. 17:32 :: obat cepat hamil
obat cepat hamil
15.2.2018. 14:46 :: DJ GUNTUR SUFFI TM
FREE DOWNLOAD MP3 MUSIC DUGEM EXSOTIS CLUB JAKARTA
20.2.2018. 5:01 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:01 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:01 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:02 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:02 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:02 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:02 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:02 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:03 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:03 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:03 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:03 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:03 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:04 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
20.2.2018. 5:04 :: Sablon Karung Beras
Sablon Karung Beras
Trenutno na TV-u
Blog - veljača 2007
utorak, veljača 27, 2007
Nisam mogao ostati ravnodušan na tekst koji je objavljen na http://elmer.bloger.hr/. Ujedno se pozivam na predhodni post u kojem i sam kažem kako u svijetu svaki dan umire na desetke tisuća ljudi od gladi. Tekst ne preporučujem da čitaju naši političari kako nebi došli u situaciju u koju je došao Cevin Carter. Imamo sve odreda časne političare te bi osobno mogao snositi dio odgovornosti za suicide koje bi kao visoko moralni ljudi mogli počiniti.

    Švrljajući po netu i tražeći teme  vezane uz ekologiju i kvalitetu života, sasvim slučajno sam naišao na ovu  šokantnu fotografiju. Trebalo mi je dosta vremena da se odlučim staviti ju na blog ili ne? Prva misao mi je bila: Ako ju stavim, onda ću morati stalno gledati u nju i stalno će me podsjećati na vlastitu bespomoćnost kako ne mogu promijeniti svijet. No, nakon dubokog razmišljanja, ipak sam odlučio to učiniti. Fotografija je i nastala kada se fotograf Cevin Carter slučajno našao na licu mjesta i snimio ovaj jezivi prizor. Ovo je stvarnost koja se mora pokazati svima i vjerujem da će barem kod nekoga izazvati suosjećanje i dati poticaj da na bilo koji način pokuša, svatko na svoj način, djelovati odmah i sada.


Pulitzer 1994.

   
Fotografija je osvojila „Pulitzerovu nagradu“ 1994. Pustinja u Sudanu. Lešinar čeka umiruće dijete koje puza prema kampu za hranu UN-a, kilometar dalje. Fotograf Cevin Carter je izvršio samoubojstvo 3 mjeseca poslije zbog depresije. Ostavio je poruku: „O moj Bože, nikada više neću bacati hranu, koliko god bljutava bila…“

I evo baš u ovom trenutku dok ovo pišem, na vijestima HRT-a spominju kako je voditelju na predstojećem talijanskom Sanremo festivalu ponuđeno milijun eura. Da to nije malo previše? Gospodine voditelju, bilo bi dobro da pogledate ovu fotografiju!
mandarina @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare


Ni meni nije jasno zašto nećemo moći čitati ''Opuzensku kroniku'' i to u trenutku kad smo se svi navikli na nju. Uvijek smo s nestrpljenjem očekivali novu temu kako bi nekad nešto novo saznali ili se divili hrabrosti koje u našem gradu nedostaje. Čitajući komentare da se iščitati kako nije baš lako pisati i pogoditi želje ili ukuse građana. Veliki dio njih žele iznošenje prljavog rublja koje nam servira naša lokalna vlast. Vlast koja uspostavlja kontakt sa svojim građanima jedino kad su izbori. Stigavši u izbornu godinu taj virtualni kontakt je ostvaren kroz podjelu zemlje, sutra će to biti popločavanjem pjace, ali ne zaboravite sa našim novcem. Ove godine će se frezati na stotine vagona kupusa čijim novcem od prodaje smo mogli pozlatiti pjacu i izgraditi bolji wc od Dubravke  Šujice.
Zašto nikad nitko iz grada nije reagirao na postove kojim se prozivaju pojedinci?
Zašto grad po uzoru na mnoge druge nema svoju stranicu?
Vjerojatno odgovore znate, jer za razliku od njih razmišljate svojom glavom. Kad bi  imali svoju stranicu morali bi uspostaviti suradnju sa građanima i odgovoriti im na mnoga pitanja koja ih muče.
Kad bi imali svoju stranicu morali bi nešto pisati o planovima razvoja ovog grada te nam dozvoliti da svojim idejama i kritikama iste te planove razvoja unaprijedimo na dobrobit svih nas.
Morali bi nam objasniti zašto je odbijen ozbiljan Austrijski ponuđač koji je želio izgraditi pogon prerade i vršiti otkup poljoprivrednih proizvoda iz Opuzena i doline Neretve.
Morali bi nam reći zašto potrošni kancelarijski materijal kupuju u gradu Metkoviću pored naših trgovina u našem u gradu.
Da ih pitamo dali uopće imaju strategiju razvoja ovog grada?
Dali su nam podijelili zemlju kako bi se mi rekreirali proizvodeći i uništavajući proizvedenu hranu?
Gdje smo to mi na ljestvici naprednih i bogatih gradova ili regija kad možemo sebi dozvoliti da uništavamo gotove proizvode dok u svijetu dnevno umire nekoliko desetaka tisuća ljudi od gladi?
Pitanja ima puno, ali mi recite kome ih postaviti i tko ih je spreman postaviti i inzistirati na odgovorima?
Pogledajte samo koliko je utjecalo pisanje i prozivanje gradske vlasti i u kojem dijelu su se uopće desile promjene na bolje. Petlja na dijelu ''zone'' će se raditi do pred izbore, dio radova kanalizacije u Zagrebačkoj je proširen na način da je cesta potpuno zatvorena, pjaca standardno ruglo zbog svog nedovršenja a radovi se proširuju na način da se novi projekti(?) samo započnu i onda se stane.
Tako to izgleda kad se sa nama i našim novcem upravlja iz Zagreba ne pitajući ništa  one koji su ta sredstva i stvorili. (Nekad nam se tako radilo iz Beograda)
Vjerojatno vam je dobro poznato tko su naši (samo)upravljači čije ideje i realizacije se provode u Opuzenu. Jedan od njih bivši sekretar saveza komunista i predsjednik općine Metković, a drugi predsjednik omladine iz bivšeg sistema koji zbog mladosti nije uspio napredovati u socijalizmu. I jedan i drugi su dali puno za ovu državu jer su svojim radom i djelovanjem potkopavali socijalizam. (Naprimjer, Boško Šiljeg je to dobro osjetio na svojim leđima.)
I onda nam takvi omalovažavaju preporoditelja Neretve na način da sve ono što nam je zajedno sa svojim radnicima stvorio i ostavio u nasljeđe oni najprije opustoše uz pomoć onih koji bi trebali prvoditi zakone i štititi imovinu zatim ostatak podjele i prodaju.  

Dakle Stanko Parmač i truli socijalizam su nam ostavili u naslijeđe toliko toga što smo mi trebali samo oplemenjivati i očuvati kroz rad. Koliko i kako nam je to pošlo za rukom mogli ste se uvjeriti kroz prošlo desetljeće kada su nas doveli na rub provalije obećavajući nam  blagostanje. Za vrijeme tog istog socijalizma, iz kojeg su mnogi ponikli i vjerno se u njega zaklinjali a nedavno preobukli, mogli smo birati između dva zla, ali ovi danas su nam obogatili ponudu. Obogaćujući nam ponudu oni su se fantastično snašli napunivši džepove sebi i svojim bližnjima. Do jučer bili su takoreći prosjaci da bi danas imali sve. Nama, za razliku od Turaka koji su uzimali desetak, ovi danas ostavljaju desetak bojeći se kako nam ostavljaju puno. Vode nas poput slijepaca ni sami ne znajući kud kako bi iznenađenje bilo obostrano i potpuno.

Probudite se već jednom, vrijeme ide!

Što o ovakvima i sličnima misli bloger http://dellboy.blog.hr/

Mi smo banda lopovska

Mi smo banda lopovska,
u džepu nam Hrvatska.
Nikog se na bojimo
pravdu sami krojimo.
Postrojmo se braćo svi u jedan stroj
nek svaki ministar nađe račun svoj.
U odlučujući boj krenuli smo mi
za nas su firme i tvornice, rolex satovi.
Dok Hrvat svaki sad posao traži
nama nije loše s mečkom u garaži.
Nek svaki junak glasa svog ne žali
mi smo takvi kakvi smo , vi ste vlast nam dali.
Mi smo banda lopovska
lisnica nam nabrekla.
Nikog se ne bojimo
vaše pare brojimo.

mandarina @ 00:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 25, 2007

Na objavljeni članak u Slobodnoj Dalmaciji od 31. kolovoza 2006. gdje novinar Stanislav Soldo  uspoređuje tri osobe , ''tri mandarina''  reagirao je dr. Živko Gatin tekstom ''KAD VOLOVI DOĐU NA SVOJE''. Za sve one koji nisu imali prilike pročitati tekst preporučam da ga pročitaju, a oni koji su ga pročitali pozivam da se podsjete na istinu predočenu im iz pera dr. Živka Gatina. 

ISTINA O STANKU PARMAČU, OSNIVAČU PIK NERETVA, EKONOMSKOM PREPORODITELJU DONJE NERETVE

Nakon Parmačevih melioracija (sedamdesetih) ljudi su počeli iznova naseljavati Neretvu, vraćati se iz gastarbajterstva, ne bojeći se da će im voda odnijeti ljetinu, mogli su proizvoditi preko cijele godine. Najžešći protivnik melioracija bio je Luka Bebić, tadašnji predsjednik općine Metković (upamćen i kao sekretar OK SK), poticao je seljake na bunu, puštajući glasine da će se voda usmrdjeti, da krave neće imati što piti…. kasnije je Bebić i kao saborski zastupnik HDZ-a kumovao rastakanju PIK-a Neretva. Danas na površini gdje su nekada bili najdragocjeniji matični nasadi pasu krave….

DOPISNIK IZ METKOVIĆA, u Slobodnoj Dalmaciji od 31 kolovoza, uspoređuje tri osobe, ''tri mandarina'' koje, prema njemu, povezuje ''želja za vlašću i apsolutnoj moći nad sudbinama ljudi koji u dolini Neretve žive…'' Stanka Parmača – osnivača PIK-a Neretva, Luke Bebića – predsjednika općine Metković u doba socijalizma, sada saborskog zastupnika, i Stipe Gabrić Jamba – sadašnjeg predsjednika općine Metković. Članak pretendira da bude nekakav politički osvrt, ustvari s namjerom da ocrni i izjednači sve tri spomenute osobe. (Radi li se o kakvoj političkoj narudžbi?!). Kako, međutim uzeti za ozbiljno takvo piskaranje ako se ono osniva na jednostavno bedastim izmišljotinama? Tako dopisnik tvrdi, kako je Stanko Parmač, dok se u Hrvatskoj i ondašnjoj Jugoslaviji gradio realsocijalizam (!?) kao mladi skojevac (!?) bio upućen u Rusiju na studij agronomije (!!!?). Tamo su, prema dopisniku, naučili Parmača ne samo agronomiji, već i kako biti vođa-lider, diktator čvrste ruke (?). Kad se vratio u Hrvatsku, osnovao je PIK Neretvu, da bi seljacima zabranjivao pasti krave i kositi travu i trsku, od čega su oni živjeli. Stoga su brojni Neretljani, ''piskara'' se dalje u tekstu, suočeni s gladi i bijedom, iselili u prekooceanske zemlje (!?).

Bolji život

Što je od toga istina? Ništa, osim da je Parmač doista bio na studiju u SSSR-u, ali ne na agronomiji, već u vojno-pomorskoj akademiji, te da je nakon prisilnog odlaska iz JRM-a u mirovinu osnovao PIK Neretva u svom rodnom kraju.

Stanko Parmač se rodio u Opuzenu 1913. godine. Po obrazovanju je bio školski učitelj. Koncem 1941. godine otišao je u partizane, gdje se u Lici proslavio mireći Srbe i Hrvate, stvarajući zajednički odred. U jesen 1942. godine imenovan je za načelnika Treće dalmatinske brigade NOV-a. Nakon pada Italije odgovoran je za organizaciju obrane otoka Brača od Nijemaca i ustaških postrojbi, koji su tada prodirali u Dalmaciju. U proljeće 1944. godine postaje načelnik, a malo kasnije i komandant XIX. divizije NOV-a na prostoru sjeverne Dalmacije. Na jesen iste godine sudjeluje sa svojom divizijom u opsjedanju i oslobađanju Knina, u kojem su se bili utvrdili Nijemci, četnici i ustaše, svi zajedno. Pred kraj rata, u akcijama čišćenja zemlje od neprijatelja prelazi u Liku i Gorski kotar te prilazi Rijeci, koju sa svojom divizijom u krvavim borbama oslobađa 5. svibnja 1945. g. (Eto o kakvom se ''skojevcu'' radi).




Nakon rata, godine 1946 S. Parmač je otišao na usavršavanje vojnog znanja u vojno-pomorsku akademiju u Lenjingrad. U ljeto 1948. godine, kada je izbio konflikt sa Staljinom, vratio se u zemlju povukavši i ostale časnike koji su tamo studirali. Tada postaje načelnik vojno-pomorske škole u Divuljama. Tu dolazi u konflikt s višim časnikom, famoznim Brankom Mamulom, i odlazi u prisilnu mirovinu u činu admirala JRM –e. Umirovljeni admiral dolazi 1959 godine. u rodni kraj, u Donju Neretvu, s ciljem da radi na melioraciji postojećih močvara, što će stvoriti uvjete za bolji život u cijelom kraju.

Blagostanje

Stanko Parmač nije imao nikakvog agronomskog znanja, ali je zaslužan za ekonomski preporod Donje Neretve. Zaslužan je zato, što je postigao odluku Hrvatskog Narodnog Sabora od 31. prosinca 1959. godine o osnivanju PIK-a Neretva. Zaslužan je zato što je postigao da država sklopi ugovor s organizacijom Ujedinjenih Naroda FAO, o projektiranju i izgradnji melioracijskog sustava delte rijeke Neretve. Ugovor je postao operativan u svibnju 1963. godine. Zatim je iskamčio od države 13 milijardi ondašnjih dinara, od kojih je 60% platio FAO, za građevinske radove, na izgradnji sustava za obranu od poplava – nasipa duž Male i Velike Neretve, sustava u Opuzenu i na Ušću, mreže drenova, kanala i moćnih crpnih stanica za odvod podzemnih voda. Prva brazda na tlu otetom od močvare i mora, otvorena je na jesen 1971. godine.

Sada su njive bile zaštićene od stihije, pa se neretvanski seljak nije više morao bojati da će mu voda odnijeti ljetinu. Sada je mogao proizvoditi preko cijele godine, zimske, proljetne, ljetne i jesenske kulture. Mogao je saditi i mandarin, breskvu, japansku šljivu i štošta drugo. Nekako istodobno u ''gnjilom socijalizmu'' završena je izgradnja Jadranske magistrale, i Bosanske transverzale, uspostavljena je širokotračna željeznica preko Bosne do Slovenije i dalje. Duž obale i na otocima grdili su se hoteli, razvijao se turizam. Sve je to otvorilo i stvorilo tržište za raznovrsno voće i povrće, koje je neretvanski zemljoradnik proizvodio bez straha, na zaštićenim njivama. Kominjani, Opuzenci, Slivnjani i drugi nabavili su sada i kombije i leute, te su sa njima razvozili svoje proizvode neposredno na plaže, u hotele, na tržnice širom zemlje. Stvorio se ''market'' uz magistralu i nastalo je blagostanje. Gradile su se nove kuće, podizali katovi na postojećima, kuhinje i sobe počele su se opremati bijelom tehnikom i suvremenim namještajem. Sve do 1970. godine, niže mosta na magistrali preko Male Neretve nije bilo ni jedne kuće, osim Kurušine. A onda je počela izgradnja, duž desne i lijeve obale rijeke, naraslo je veliko naselje. Zađite u kuće i pogledajte kako su opremljene. Slično je bilo i kod Vrbovaca i drugdje. Prije se u Neretvi živjelo siromašno, nesigurno. Sve do konca šezdesetih mnogi su odlazili na radove u Njemačku i drugdje, a zemlju su prodavali budzašto. Nakon melioracija ljudi su počeli iznova naseljavati Neretvu, i to ne samo oni koji su otprije tu živjeli, a cijena zemlji je naglo rasla.

Huškanje seljaka

PIK Neretva je imao u razvoju neretvanske doline još jednu važnu ulogu. Stanko Parmač je birao i okupljao dobre stručnjake iz cijele tadašnje Jugoslavije, a u kombinat su dolazili i boravili međunarodni eksperti. Ti su ljudi bili nosioci znanja bez kojeg nema razvoja. Područje Luke je bilo pretvoreno u veliko eksperimentalno polje. Tamo je bila stvorena riznica sorti, matični nasadi agruma, jabuke, breskve, stolnog i vinskog grožđa…. sakupljenih iz cijelog svijeta. Stalno su se nabavljale najnovije sorte povrća, neviđene u nas do tada, sorte rajčice, kupusnjača i  druge. Bez toga blaga nezamisliv bi bio suvremeni razvoj. Radnice PIK-a, sve mahom iz okolnih sela , brzo su prenosile na svoje njive sve što je bilo najbolje, i sorte i tehnologiju. Takvog brzog prijenosa znanja na njivu seljaka malo je gdje bilo.

Istina je da je Stanko Parmač bio ''diktator čvrste ruke'', njegovu ruku na svojoj koži iskusio je i pisac ovih redova, i te kako. Da bi to naučio, međutim, Stanko nije morao ići u Rusiju, već je sam bio takav po prirodi. Danas pak, kad vidiš kakav kaos vlada u dolini Neretve, pomisliš – bili u Neretvi išta bilo moguće ostvariti bez takve čvrste ruke?!

Drugi ''mandarin'', prema piscu iz Metkovića, je Luka Bebić. U doba kada je Stanko Parmač gradio melioracijski sustav, on je bio vlast u općini Metković. Kako je to onda bilo uobičajeno rotirao se, sad je bio sekretar općinskog komiteta Saveza komunista, sad predsjednik općine. Za njega je karakteristično da se on suprotstavljao Parmaču u ostvarenju melioracija, i ne samo na riječima. On je poticao seljake na bunu, puštajući među njih glasine, da kad se rijeka zatvori u brane, da će se voda usmrdjeti te krave neće imati što piti, da će u njoj krepati žabe i slično. U tome je i uspio, te su seljaci u grupama fizički napadali radnike kombinata nastojeći spriječiti izgradnju nasipa i kanala. (Ja sam to doživljavao kao scene iz ''Uzorane ledine'' Šolohova).




Vrhunac toga zbio se 1967. godine, kada se gradila brana u Opuzenu, te kada su seljaci u velikom broju došli rušiti pješčane zagate iza kojih se odvijala izgradnja. Njima je pošlo za rukom srušiti zagat, kroz koji je provalila voda iz rijeke, i odnijela sve što je tada bilo izgrađeno. Šteta je bila procijenjena na tadašnjih pola milijarde dinara. Stanko Parmač je tada podigao tužbu protiv Socijalističke Republike Hrvatske na osnovu toga, što je vlast (iz Metkovića) poticala seljake, i k tome uputila odred milicije da iste štiti od pokušaja radnika kombinata da obrane svoju imovinu. (Vjerovali ili ne!). Deset godina kasnije tužba je povučena, kada već Parmača u kombinatu nije bilo. Luka Bebić je došao na svoje još godinama kasnije, kada je kao saborski zastupnik HDZ-.a kumovao raspuštanju PIK-a Neretva i rastakanju njegove imovine.

Imperij

Treći ''mandarin'' Stipe Gabrić Jambo, razlikuje se od Luke Bebića. On ne razgrađuje, on nasuprot izgrađuje – vlastite pogone, vlastiti imperij. Meni se, na primjer, jako sviđaju smrznute dagnje u Jambovom pakovanju. Jambo je tipični proizvod Tuđmanovo-Šuškovog razdoblja. On početni kapital dobiva prisvajanjem PIK-ovih pogona, dobara koje su stvorili radnici-samoupravljači pod čvrstom Parmačevom rukom.




Parmač je gradio, ali za razliku od ove dvojice, nije imao kapitala na vlastitom računu, nije imao ni vikendicu, niti jahtu, niti pare stavljao u vlastiti džep. U tome je razlika.

A sad bi preporučio onom dopisniku iz Metkovića, neka sjedne u auto i ode pogledati Luke. Tamo će vidjeti upravo ono za čime on žali, i što zagovara. Tamo na potpuno goloj površini od oko 250 hektara, gdje su nekada bili najdragocjeniji matični nasadi, sorte prikupljene iz cijelog svijeta, sada pasu krave. A stočari uzurpatori rastavili su tamošnje staklenike i drugu opremu i time ogradili ''svoje'' parcele. Eto, sad nema Parmača i krave su došle na svoje.

mandarina @ 14:24 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, veljača 23, 2007



Dica su divna stvorenja, za razliku od starijih. Eto, neki dan, iđem ja ulicom, kad isprid mene desetak divnih mališana od četrnaest - petnaest godina, pa me jedan pristojno oslovi:
"Stari, daj lovu!"
A da je bija neki stariji, reka bi grubo:
"Pare ili život! "
Ali dica su divna, neiskvarena stvorenja.
Tako, pošto ja nisam ima para, ni oni mi nisu uzeli život toliko su neiskvareni. Samo su me pribili lancima.
Dok sam ležao u lokvi krvi, naišli su neki momčići i curice, i pošto su dica ljubopitljiva i sklona istraživanju, odma su me primijetili, i krajnje ljubazno mi se obratili, i to još, onako, u prolazu:
"Propalico stara, šta ležiš nasrid ulice! Ne može se ni proć od tebe!"
Dirnut ovim, a još više dirnut od prethodne grupe, nisam nalazio snage da se zahvalim.
"Stari je pijan, pusti ga."
"A poslije im omladina ne vaja."
"Jesam vam rekla da ne uzimamo alkohol. Praviš svinju od sebe. Samo drogu."
I ne samo šta su mi se lipo obratili, nego su mi posvetili i pažnju ukazavši mi prvu pomoć. Nježno su me bacili u obližnje grmlje da ne smetam na trotoaru. Bija sam im zahvalan. Ni moji najmiliji ne bi iskazali toliko pažnje. Ali to su dica, naivna, neiskvarena, nekoristoljubiva, puna ljubavi.
Još sam leža kad sam osjetio nježni udarac u rebra, koji je bija toliko topao i ljudski, da, iako sam ja stara otupila propalica, izmami iz mene jedan jauk oduševljenja. Ili bar zadovoljnog ječanja, ne sićam se najbolje. Senilnost, šta ćeš.
"Stari, ovo je moje radno misto! Nema ode spavanja! Plati, ili se kupi!"
Nekako se okrenem, doduše samo glavu, kad vidim, koliko mogu kroz natečene kapke, milo jedno stvorenje, od trinaest, možda četrnaest godina, a već "dama". Gledam ja nju, tako, nepristojno, ležeći, a ona se opravdano ljuti:
"Diži se, imam mušteriju!"
A ja još ne nalazim snage za pristojnost.
"Diži se, ili ću zvati prijatelje!"
Tu mi se pristojnost povratila.
"Nemoj ćeri, nemoj ako Boga znaš", promrmljam polako se pridižući.
"Šta se na Boga pozivaš, a vamo se vajaš ka svinja", pomalo mirnije reče dobro dite.
"E, ćeri", mrmljam ja, "šta ja o Bogu znam. Mene su ateisti odgojili, nisam ja ima vjeronauk u školi, zato sam ovakav", mrmljam ja, mrmljam, i teturam niz ulicu.
"Stari, navrati nekad", doviknu dite, "ako imaš love."
A ja ode niz ulicu. Sve polako, držeći se za zidove.
"Fiksa se stari, kad ti kažem", reče jedan dječak u prolazu. "Tako i ja idem kad uzmem dozu. "
A ja ne mogu ni da mu se zahvalim, toliko sam ogriza u svojoj odrasloj samoživosti. Dite oće da sa mnom podili iskustva života, da mu ja prinesem svoja saznanja, da ga ohrabrim i uputim, a ja samo šutim. I teturam. Jedan manji zbor desetogodišnjaka, mislim da ih je bilo petoro - šestoro, složno mi otpiva:
"Boje biti pijan nego star!"
Sigurno da me ohrabre, toliko su dica nesebična. A jedna me djevojčica gurne, s leđa, zato što se nisam naklonio. Ali ne samo da sam ja neciviliziran, nego mi ni prilike ne iđu na ruku. Ne uspijem da se naklonim, ni na glavu, ni na leđa, jer mi se ispriječi stup. Držim se ja za stup, skoro ću počet plakat od sriće, a dica odoše. Nije zborno pivanje za stare konje. Imaju puno pravo. Nije to za mene, dica su lipom okrenuta, a mi smo stari sve zlo svita pokupili. Barem ja. Eto, tad, bila je već davno prošla ponoć, na ulici nikog odraslog, samo dicu možeš vidit, a ja ti se teturam, teturam. Pa šta dica da zaključe, nego da sam ološ. Da nisam, odavno bi bija doma.
Kad sam doša doma otvori mi desetogodišnji sin, koji je gleda porniće, uzbudi se dite, šta ga prikidam, a možda i šta me vidi, i još onako na vratima, razdera se da čitavo susjedstvo zna kakva sam ništarija:
"Stara, mrcina je opet pila, umisto da rinta!"
"Samoživi stvore", vrisne žena iz sobe.
Kraj mene prođe Pero električar i prezrivo me pogleda. Zbilja, ništarija sam. Ništa nisam moga kazati u svoju obranu, samo sam klonija u krevet. Dok mi se mutilo u glavi, čuja sam ženu:
"Opet ćeš iskrvariti posteljinu, dokle ću ja rintati za tebe!"I sina, kako majku brani:
"Stara, šta ga ne izbaciš!"
Magla mi se pojačavala ali sam ipak bija svjestan koliko sam ja loš čovjek. Oću se popraviti. Učit ću od dice, zadnje je čega se sjećam. A poslije mi je pa mrak. Kažu da je bilo grozno i pogledati.

mandarina @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, veljača 17, 2007

preneseno iz Dubrovačkog vjesnika od 15. 02 .2007.
Maksimalno dva hektara zemljišta i deset godina najma, koliko je Gradsko vijeće Ploča usvojilo u prijedlogu natječaja za dodjelu zemljišta u državnome vlasništvu na području Grada Ploča, označeno je kao potpuno promašeno sa stajališta struke. «Neshvatljivo je da se usitnjavaju parcele, dok nam EU daje novac za okrupnjavanje zemljišta. Ozbiljna proizvodnja bez minimalno pet hektara u voćarstvu, vinogradarstvu i povrćarstvu, neisplativa je za jedno domaćinstvo», tvrdi Ivo Batinović iz Hrvatskoga zavoda za poljoprivredno savjetodavnu službu, Ispostava Ploče. Batinović posebno ukazuje na članak 31. Zakona o poljoprivrednome zemljištu, koji glasi: «Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države, ovisno o vrsti korištenja zemljišta, daje se u zakup na rok od 25 godina za sadnju voćnjaka, vinograda i lavande, 50 godina za sadnju maslina, a za ostale vrste korištenja do 10 godina», gdje se može ukazati na nekoliko gorućih problema. «Odluka Gradskoga vijeća ograničava ljude, jer mogu raditi samo povrće, a ograničeno im je i korištenje državnih poticaja kod podizanja nasada voćnjaka i vinograda. Jer, u Pravilniku o načinu i uvjetima provedbe modela poticanja proizvodnje, u članku 14., stoji da korisnik, uz zahtjev za poticaj, mora priložiti dokaz da je vlasnik ili dokaz da je u posjedu poljoprivrednoga zemljišta na kojemu je podignut novi nasad minimalno u idućih deset godina. To znači da se poticaj može dobiti samo prve godine! Ilustracije radi, poticaj za podizanje jednoga hektara mandarina iznosi 24 tisuće kuna», kaže Batinović i napominje kako je i operativni program podizanja nasada, što podrazumijeva povoljne kreditne linije za podizanje brojnih nasada, preko HABOR-a i resornoga Ministarstva, u ovim uvjetima također ograničen. «Jedan od uvjeta natječaja za kredit je da ugovor o najmu za zemljište gdje se podiže nasad iznosi najmanje onoliko godina koliko traje povrat kredita, koji za vinograde i neke voćne vrste iznosi 12, a za masline 15 godine. Kako je Gradsko vijeće Ploča odredilo da se zemlja u najam može dobiti na najviše 10 godina, jasno je da se ni ova sredstva ne mogu iskoristiti», zaključio je Batinović.
Ante Šunjić
mandarina @ 21:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Prenosimo vam tekst iz Dubrovačkog vjesnika od 15.02.2007
 
Iako je Odbor za podizanje spomen-biste Stanku Parmaću, bivšemu direktoru Poljoprivrednoga kombinata «Neretva» Opuzen, uputio Gradskome poglavarstvu Ploča zahtjev za pomoć u podizanju biste, «u znak zahvalnosti, jer je svojim radom omogućio da se neretvanska blatija meliorira i uvedu nove poljoprivredne kulture, te unaprijedi poljoprivredna proizvodnja», Poglavarstvo je uvažilo zahtjev najuže rodbine Stanke Parmaća, koja je predložila da se planirani novac upotrijebi za obnovu knjižnice, sportske dvorane, za uređenje parka ili slično, jer u Opuzenu već postoji ulica s njegovim imenom, a, kako tvrde njegove tri kćeri, svjedoci smo oštećenja i rušenja bista i spomenika. Parmać se rodio u Opuzenu 1913. godine, školovao se u Opuzenu, Metkoviću i Šibeniku, a kao učitelj je radio u Umčanima, Podgradini, Rogotinu i u Luci na Dugom otoku. U partizane je otišao 1941. godine, bio je politički komesar Druge operativne zone Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, zamjenik komandanta Prve dalmatinske brigade, načelnik Štaba 26. divizije i komandant 19. divizije. Vojnopolitičku akademiju završio je u Rusiji, a Visoku vojnu akademiju u Beogradu. Nakon Drugoga svjetskoga rata bio je zamjenik komandanta Jugoslavenske ratne mornarice u činu kontraadmirala i načelnik Štaba JRM-a. Nakon umirovljenja, 1959. godine imenovan je direktorom PIK-a «Neretva» u Opuzenu. Pod njegovim rukovodstvom meliorirale su se donjeneretvanske močvare. Međutim, i 25 godina nakon smrti, Stanko Parmać ostaje predmet prijepora u dolini Neretve, posebno u Kominu. Kominjani su svojedobno organizirali velike demonstracije, jer im je «komunistički silnik oduzeo zemlju» i slao ‘miliciju’ da «tuče kominske seljake, koji su «želi» krov za pletenje stura». U Kominu se može čuti da im čak nije bilo dozvoljeno ni obrati grožđe, koje je u vrijeme početka melioracije već bilo dozrelo. Njegovi pobornici smatraju da je zaslužan što je država sklopila ugovor s organizacijom Ujedinjenih naroda FAO o projektiranju i izgradnji melioracijskoga sustava delte rijeke Neretve, što je osigurao 13 milijardi ondašnjih dinara za građevinske radove, mehanizaciju i opremu, što su izgrađeni sustavi za obranu od poplava, nakon čega je neretvanski seljak mogao proizvoditi preko cijele godine, bez straha od vode. Njegovi pobornici naglašavaju i da je stvaranjem PIK-a «Neretva» počelo rasti blagostanje u Neretvi, gradile su se nove kuće i cijela naselja i nakon melioracije, ljudi su se počeli vraćati u Neretvu. Okupljao je, tvrde dalje, najbolje stručnjake iz bivše države i međunarodne eksperte, pa su se u Neretvi počele proizvoditi do tada neviđene sorte rajčica i kupusnjača. Sve to bilo je popraćeno visokim tenzijama, koje su podgrijavali neki tadašnji i sadašnji visoki državni dužnosnici, a vrhunac se zbio 1967. godine, prilikom gradnje brane u Opuzenu, kada su seljaci srušili pješčane zagate iza kojih se odvijala izgradnja i uništili sve do tada izgrađeno. Šteta je bila procijenjena na tadašnjih pola milijarde dinara, a Stanko Parmać je podigao tužbu protiv SR Hrvatske, jer je vlast iz Metkovića poticala seljake i uputila odred ‘milicije’ da ih štiti od pokušaja radnika kombinata da obrane svoju imovinu. Dakle, puna dva i pol desetljeća nakon Parmaćeve smrti, malo se toga promijenilo, a, kako stvari stoje, prijepori o njegovu djelu trajat će još dugo.
Tekst i slike: Ante Šunjić
mandarina @ 21:00 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, veljača 13, 2007

Kako sam već rekao posljednje desetljeće donijelo nam je ono što samo najbolesnijim umovima može pasti na pamet, a posljednjih nekoliko mjeseci, bolest je kulminirala. Da nismo svjedoci teško da bismo mogli povjerovati što je sve čovjek spreman da učini da bi se domogao i ostao na vlasti.
Dio naših lokalnih političara debelo je naplatio svoju lažnu ljubav prema domovini i zato im pripada epitet političkih prostitutki. Jadna smo mi lokalna sredina kad nam je politika najunosnija i najprofitabilnija privredna grana. Podsjećam vas na već ranije objavljeno anonimno pismo kao i storno potvrdu koju nitko od nas smrtnika ne može dobiti niti realizirati te na taj način uštedjeti 19.500 kuna. Ali kako sam kazao nije gradonačelnik jedina osoba koja je pokušala tako nešto napraviti. Nije to ni jedini slučaj nezakonitosti kad je u pitanju plaćanje vodoprivredne naknade i najamnine. To je inače  praksa kad je u pitanje državno poljoprivredno zemljište koje služi pojedinim čelnicima lokalne vlasti kako bi se nezakonitim metodama održali i na vlasti i na slobodi. Svojevremeno je Slobodna Dalmacija donijela jedan članak koji zavrjeđuje da ga ponovo pročitate. Informacija koju sam dobio o pljački, a koje se stariji mogu sjetiti, oko doniranog novca za nabavku naoružanja, koje je trebalo poslužiti za obranu od agresije, o kojem je pisao Nacional. Zbog te pljačke većeg djela tog novca pravomoćno je osuđena na zatvorsku kaznu u Općinskom sudu Metković jedna osoba. Ni ti trenuci, kad je ova država krvarila i vodila obrambeni rat za svoju opstojnost, nisu im ništa značili te su se odvažili opljačkati veći dio tog novac. Kako danas da im vjerujemo i mi, kad je i dio ovih novih političara nastavio sa sličnom politikom obezvrijedi, opljačkaj i prodaj. Prisjetite se one Šeksove: locirati, uhititi, isporučiti, procesuirati misleći pri tom na Gotovinu kojeg naravno treba žrtvovati jer je potrebno naći krivca za sve nečasne radnje.
Dakle, promjena sistema i vlasti nije donijela i promjenu svijesti, čak ni na jednoj razini. I ova lokalna vlast se ponaša kao da bira narod, a ne narod nju. Moglo bi se čak kazati da se jednoumlje razmnožilo i da umjesto onog jednog, sada imamo onoliko jednoumlja koliko imamo stranaka i partija, pa je svaka koalicija osuđena da bude samo prost zbroj manje-više jednoumnih organizacija ili grupa.
Za dugu tradiciju straha, obespravljenosti, patnje nije kriva samo vlast, kriv je i narod, jer, u krajnjem slučaju, on (narod) je kriv zato što trpi. Pri tom ne mislim na onu čuvenu: "narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje", prije bi se reklo da se svaka vlast ponaša bahato sve dotle dok narod trpi. A narod trpi najčešće zbog strahova: od promjena, zbog egzistencije, od vlasti kao institucije sa svim njenim polugama moći i reprepresije itd., a ne zato što zaslužuje ono što mu se dešava.
Mi Hrvati smo nesretan narod iako imamo uvjete da bi mogli biti sretni. I natalitet nam je u drastičnom opadanju, drastičniji je samo porast nezadovoljnih građana kojima je sve prekipjelo i koji jedini odušak nalaze u pisanju ili pričanju protiv nepoštene i nesposobne vlasti.
Ali, mi smo narod koji je i teže izdržao, reći će Oni, narod koji je izdržao rat, bijedu i glad, i tom narodu će sa tri riječi začepiti usta, jer mu prošlost svakodnevnom propagandom evociraju: a narod se plaši, kako prošlosti, tako budućnosti i od tog straha je prosto zanijemio. Linija manjeg otpora savršeno funkcionira, nema šta!

Ali dokle?!

mandarina @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 10, 2007
Tekst preuzet sa elmer bloga

  Jedan od najočitijih primjera društveno dopuštenog i legalnog, ali upravo opasno negativnog kulturološkog djelovanja na razvoj svijesti mlade i najmlađe populacije, slijedom slučajnosti doživio sam i sam. Naime, susrevši neke gimnazijalce, članove naše udruge (Studeni), te pošavši s njima na kino projekciju američkog filma, s punim pravom nazvanim "Mrak film", doživio sam neugodne trenutke potpunog osjećaja bespomoćnosti vlastite svjesnosti o bljuvotinama i opscenim scenama koje se bestidno serviraju pred najmlađu publiku, za čije će ponašanje kasnije, prvenstveno, podnijeti odgovornost roditelji i školske ustanove. Preneražen činjenicom da su većinu kino publike te večeri popunjavala djeca od sedam, devet, pa do dvanaest godina, te da su im na kino platnu uredno bile servirane surove scene urbane "kulture", kao što su "pušenje" od strane djevojke ekološki zdrave dečkove "cigarete", nastavljene prizorom eksplozije dečkove muškosti u količini koja obilato premašuje desetak kanti bijele boje, popraćeno gromoglasnim nevinim smijehom prisutne dječje publike, s punim pravom mogao sam se zapitati ima li tu granica nekulture? Na žalost, daljnji rasplet filma odao je jednu prostu činjenicu. Ovdje je netko lud! Naravno, nije luda ona gomila producenata, glumaca, distributera, koji su uz ogromnu reklamu namamili mladu publiku u kina i ostvarili golem profit servirajući nam čisto kulturološko smeće u prikrivenom obliku komedije za mlade. Nisu luda ni djeca koja su našopana reklamama u javnim medijima, ni krivi ni dužni bili svjedoci takve provale neukusnih bljuvotina koje svakako prijete javnom moralu. Tko je onda ovdje optužen? Tko je krivac što djeca u svom početnom stadiju obrazovanja i razvoja svijesti, pojmove seksa i opscenog pušenja, najgrubljih psovki i krvoločnih umorstava, droge; prihvaćaju i neprimjetno usađuju u sebe kao norme normalnog društvenog ponašanja? Postoje li u ovom našem društvu recenzije i zabrane nemoralnih djela? Nisu li bar distributeri mogli napisati zabranu mlađima od 16 godina? Neka se onda ne čude ni kulturnjaci, ni policajci, ni nastavnici što su nam djeca nemoralna, pijana i drogirana. Jednostavno, dokle ćemo omladinu optuživati da je jedina kriva za svoje zapušteno stanje? Ono što im serviramo, oni to prihvaćaju i to je cijela istina. Jesmo li ušli u zonu sumraka ili je bezgranična ljudska sloboda devijantnog ponašanja upakovana kroz sferu filmske umjetnosti nadvladala očito sitna zrna kulturne tolerancije jednog demokratskog društva. Neka se roditelji sjete filmova iz doba njihovog odrastanja. Pedesetih su gledali američke ratne i kaubojske filmove u kojima je bila prikazana plemenita i epska borba protiv nacizma ili kaubojskih i indijanskih bandi. Šezdesetih godina vladao je Karl May i njegovi pravedni junaci. Winnetuo i Old Shattrrhand, koju su već onda širili pozitivnu svijest o ljudskoj plemenitosti bez obzira na vjeru, rasu ili boju kože. Iz današnje perspektive ekološko osviješteni kralj džungle Tarzan borio se za očuvanje prašumskog blaga i životinjske populacije, a, naravno, i za ljudska prava domorodaca pred naletom bijelog čovjeka. Sedamdesete su donijele filmove borilačkih vještina, gdje je jedan izabrani borac (najčešće Brucee Lee) kojemu je nanesena osobna i društvena nepravda, osuđen da se bori sistemom "sam protiv svih", uz ogromnu podršku bučnih kino posjetitelja, još uvijek (istina, na surov i težak način) dokazivao da dobro ipak pobjeđuje zlo. Što želim dokazati današnjim roditeljima, koji ne mogu shvatiti zašto im dijete laže, psuje, pije i ponaša se asocijalno? Vrlo jednostavnu stvar, a to je da javni mediji (televizija, radio, novine, kina, internet) utječu vrlo mnogo na razvoj svijesti mladog i još neformiranog ljudskog bića. Dragi roditelji, kao što ste vi nekad upijali plemenita djela romantičnih junaka Robina Hooda, Tarzana ili Supermana, danas vaša djeca asimiliraju nemoralnosti "Mrak-filma", krvoločnosti i ljudožderstva "Hanibala", svetogrđa i opscenosti psovačke "Dogme", ubojstva i drogiranja "Paklenog šunda", ili potpuno nesvjesnim procesima preuzimanja imaginarnog i nerealnog standarda ponašanja iz svijeta filma, čime počinje negativni proces razvoja njihove osobne i društvene svijesti. Dakle, osim posljedica ratnih zbivanja, okupacije, političkih svađa i prevara, korumpiranosti društva i velike nezaposlenosti te nepostojanja bilo kakvih programa i usmjeravanja mladih, za današnje očajno stanje duha nadolazećih generacija vrlo je bitan moment i kultura javnih medija, posebno filma. Rečeno jednom definicijom: nekultura i totalni mrak.

Autor teksta: D.I.
mandarina @ 21:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 8, 2007

Kolektivno ludilo nastalo u ratnom okruženju nametnulo je neke nove "standarde". Tek stasalim generacijama podmetnuta je instant kultura, kultura devalviranih moralnih i duhovnih vrijednosti.
Da li se to sudbina poigrala sa nama ili je poluga ipak u našim rukama pa pomjeramo ručicu u skladu sa sposobnostima i pameću kako onih koji su se domogli ručice, tako i onih koji daju podršku ili pak šute. O podršci i šutnji rečeno je mnogo i sve se uglavnom svelo na - nije se smjelo, nije se moglo ili moralo se. A kad se mora nije teško...
Pristajanje naroda na svakojaka ponižavanja bez razmišljanja, a sve zbog ono malo zemlje što su nam je dali na privremeno korištenje, bila je osnovna točka oslonca, osnovna poluga opstanka diktature nekoliko  ljudi u našem gradu, ljudi od kojih su neki spremni na sve, radi opstanka na vlasti. Međutim, za razliku od slijepog im i arogantnog vođe, ove samozvane vođe postali su slijepi naknadno. Zaslijepljeni ohološću, poduprti polugama državne moći vode ovaj narod u sigurnu propast.
U burnim i nemirnim vremenima, a proteklo je desetljeće kod nas zasigurno bilo takvo, ljudi, kako se čini, mnogo brže sazrijevaju, naročito ako su cijelim svojim bićem uronjeni u kritičko promišljanje takve stvarnosti, a dio nas svakako spada u red angažiranih Hrvata koji su totalitarni Tuđmanov režim odmah "prozreli". Mnogi događaji vezani su za dobro poznate "rezultate" Tuđmanove vladavine - bijedu, izolaciju, glad, pljačku kroz privatizaciju, nezaposlenost itd.




Mi i oni


Nježna vremena obrambenog rata u kojima su ljudi umirali od ''miline'', ostavila su nam u naslijeđe moralnu i duhovnu pustoš, sa kojom ćemo tek morati da se borimo, sve dotle dok ne pronađemo djelotvoran protuotrov. Recepti koji se trenutno nude nisu odmakli dalje od "buketa lijepih želja", ali i to je nešto u odnosu na činjenicu da nam je proteklo desetljeće  izgledalo kao košmarni san nekolicine luđaka.
Promjene koje su nastale 1991. probudile su nadu da će povući čitav lanac kojim smo dugo bili okovani, međutim spore i sporadične promjene samo naglašavaju problem nerealnih očekivanja: nije dovoljno samo promijeniti vlast, već se i vlast treba promijeniti.
Nadajmo se i molimo Boga da će se nešto ipak promijeniti. Molimo Boga da se na dobro čuvanoj tvrđavi pojave pukotine, da se svijetlost počne miješati, jer čim se svijetlost počne miješati, nestati će magije. Predmeti zatečeni u zraku ostat će u tom položaju kao zamrznuti bljeskom kamere, dok će se njihovi vlasnici razletjeti na sve strane, ustupajući mjesto novim mladim vlasnicima.
Hoće li oni koji su se potom razletjeli na sve strane stići onamo kamo su naumili ili će se naći tamo gdje im je mjesto, pokazat će naredno, dugo očekivano razdoblje. Mada je možda pravo pitanje hoće li to dugo očekivano razdoblje predstavljati upravo ono što smo očekivali, ili će i ono biti samo još jedna igra sjenki, sa malo izmijenjenim tonovima. Nagovještaji postoje i za jednu i za drugu opciju. Koja će od ovih opcija prevladati ostaje da se vidi kad zadnju riječ kaže EU.
Ljubav prema rodnoj grudi, od najužeg zavičaja do domovine i njene tradicije i povijesti, najčešće prizivaju i njome se bucaju u prsi upravo oni vladari koji je najviše iskorištavaju i rabe za svoje egoističke interese. Oni podstiču i gaje mitski odnos jer bi zdrav kritički odnos osvijetlio njihovu pogubnu djelatnost i ulogu. Od tu tolika briga o korijenima onih koji nam obrstiše sve lišće i pojedoše sve plodove.
Da nam ne bi uvijek drugi krojili kapu, da bismo se i sami o sebi i društvu pitali, treba imati samostalnost u mišljenju, gajiti kritički duh, jedino plodotvoran, umjesto prepuštanja inerciji popuštanja.

mandarina @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 6, 2007

Kad prošetate našim ''gradom''  i osvrnete se malo oko sebe dovoljno će vam biti da se upitate koje to uvjete ispunjavamo za status grada i kako smo dobili status grada. Ne znam dali je potrebno ponavljati već rečeno što nam sve nudi naš Grad, gledajući i kroz institucije, a što to moramo obavljati u Metkoviću iako bi sa nazivom ''grad'' te institucije trebali imati mi u našem gradu. Ali neću o tome, već bi vam skrenuo pozornost na neke probleme počevši od užeg dijela grada koji bi trebao i morao biti besprijekoran. Kad krenete sa pjace prema Foši i zaustavite se kraj kuće Ružičanina možete uživati u jakom i opojnom mirisu kanalizacije. Ako se pak okrenete na drugu stranu i krenete sa pjace prema križu želeći možda sjesti na klupe  ponovo ćete se naći u istom opojnom mirisu izazvanom olakšavanjem određenog broja žitelja Grada Opuzena.




Tako nam se ponaša lokalna vlast


Sama pjaca čiji dio otpadnih voda i fekalija prolazi kanalom popločanim sada već napola trulim daskama zaokružuje jedan besprijekoran osjećaj svježine a naročito u ljetnim mjesecima.
Ne znam dali se sjećate kako smo taj dio pjace kvalitetno pripremili za naše goste koji su boravili i koji borave u našem gradu. Sjećate li se kako smo održali festival ''Melodije Hrvatskog  juga'' prethodno začepivši sve otvore pjenom iz kojih je taj smrad dolazio moleći pri tom Boga da ne padne kiša.
Dakle s jedne strane od Foše, s druge strane od križa i između sa pjace zaokružili smo dio identiteta lokalne vlasti. Ako su svi uspjesi i dobri programi (od zone, podjele zemlje, bajera prema selu, pjace itd.) zasluga gradske vlasti sa kojima se često identificiraju i ponose onda je i ovaj program osvježenja također dio zasluge gradske vlasti te se sa njim trebaju identificirati i ponositi.
Vjerujem da ste pomislili kako je to sve pa ću vas morati razočarati. Ovaj put morate krenuti prema flašteru(?) da bi preko njega došli do zgrade na adresi Stanke Parmaća. Nije mi poznata činjenica dali više dana u godini kanalizacija stvara privid umjetnog jezera oko zgrade ili je to  od samih kiša. Zlobnici koji stoje u tim zgradama (očito mrze lokalnu vlast) skloni su nam reći da je to jezero  veći dio godine od kanalizacije, a manji od kiša.
Dio kanala koji se proteže prema Zoni u kojem imate vode ni sam ne znam kojih boja i mirisa primamljiv je između ostalog za komarce i za njihovo razmnožavanje.
Krenete li prema Trnovu iz jedne kanalizacijske cijevi koja je locirana uz most od magistrale, a koja dolazi iz zgrade kraj igrališta svoje poluproizvode nam šalju njeni stanovnici. K tome treba dodati i dio privatnih žitelja koji se spojio izravno u Malu Neretvu. Mala Neretva je regulirana sa branom te je postala rijeka stajačica, tako da se sve fekalije zadržavaju i talože pri izlazu iz cijevi na njenom dnu. Obično se u ljetnim mjesecima Mala Neretva pročisti otvaranjem vrata brane neposredno pred maraton lađa kako bi svoju sramotu sveli na najmanju moguću mjeru. (nije mi poznato kako se sanira dio oko križa) Budući da su sve lokacije koje su izvor zaraze u radijusu 100 metara od centra Opuzena dali mislite da je krajnje vrijeme da se projekt kanalizacije hitno završi?

Do tada dragi sugrađani glavu gori, jer smo duboko u govnima!

A poruka lokalnoj vlasti: Ako stvarno hoćete da nas izvadite iz ovih govana, vucite nas malo za ruke, ne samo za nos!

mandarina @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 3, 2007
U cijelosti prenosimo tekst objavljen na cnn blogu

Neki dan na našu e-mail adresu stigao nam je jedan mail iz Australije kojeg prenosimo ga u cijelosti. Mail je prilično uopćen, ali iz njega se može iščitati kako današnju Hrvatsku vide u Australiji.

TO NIJE ČLANAK O POLITICI VEĆ O SIROMAŠNOM HRVATSKOM NARODU KOJI JE ZASLUŽIO BOLJI ŽIVOT
(A UZROK SU POLITIČARI, FINIJE REČENO)


Što Vam vrijedi ovakva današnja Hrvatska kada ne poštuje osnovna ljudska prava kao što je pravo vlasništva i nasljedstva. Vlasništva stečena mukom,radom i štednjom desetljećima koja su pokradena Nacionalizacijom za vrijeme komunističke FNRJ-ota i današnjim „vlastima“Hrvatske!

Na žalost ta današnja Hrvatska je nastavila tu pljačku pod krinkom USTAVA koji je mrtvo slovo na papiru. USTAVOM kojim se garantira mnogo toga kao na primjer VLASNIŠTVO i NASLJEĐE koje se Zakonom DENACIONALIZACIJE (potpisan od dr. Franje Tuđmana) uskraćuje i DISKRIMINIRA PROTIV LEGITIMNIH VLASNIKA.
Zar ta „pravna“ HR ne poznaje što je osnova jedne pravne države?

Te ZASTARAMA ZLOČINA POMAŽE ZLOČINCIMA. A što je sa žrtvama tih zločina?

Kakovi su to Hrvatski političari „SABORNICI“ koji prihvaćaju i donose takove ZAKONE?

Svi političari H.R znadu na primjer da je Zakon DENACIONALIZACIJE NEUSTAVAN i DISKRIMATORAN ali nitko se ne usudi ništa poduzeti jer se boje jedan drugoga. (to vrijedi za njih sve, od glave do pete)
Zar nema više poštenih HRVATA?

Sramota , da su takozvani hrvatski političari tom lopovskom ideologijom izvršili najveću pljačku hrvatskog naroda, što je potvrdio i Predsjednik Hrvatske gospodin MESIĆ i da se to i danas nastavljaju .

Tko su nam neprijatelji? Tko je kriv da ima skoro više Hrvata rasipanih po svijetu nego što ih ima u domovini i to mladih produktivnih ljudi. Da u tuđini unapređuju, izgrađuju i obogaćuju tuđe zemlje umjesto svoju. Znadete li Vi, da su vrlo uspješni i cijenjeni u svakom pogledu. Ne pitate se zašto? Jer imaju priliku da rade štede i napreduju. Vašom politikom oduzimate im svaki inicijativu, naročito mladim školovanim ljudima. Znam da ima umobolnih, koji će reći: „niti nam ne trebaju“. Zar Vas ne čudi da se malo tko vraća u taj Vaš raj. Reći ću Vam zašto, u prvom redu mnogi su se opekli u Vašoj „pravnoj državi“ Vašim pravom i korupcijom. To su ljudi koji su davali šakom i kapom Dolare i Marke da pomognu svojoj Hrvatskoj domovini u nevolji a trebate ih sada čuti što o Vama misle. Gdje je taj novac nestao?

Nitko nije očekivao ovakvu Hrvatsku koja je nastavak komunističke Jugoslavije. Uveli ste slobodu „štampe“ po komunističkom uzoru „kritike i samokritike“ (sigurno poznate tu parolu) da ljudi iskažu svoj gnjev o kojemu vi oglušite a bespomoćni ljudi si ne mogu pomoći. Ali zapamtite i ovu: „ako utjerate miša u ćošak i on će Vas ugristi“

Čitam redovito u hrvatskom tisku mišljenja čitatelja, moram reći da je žalosno što ljudi misle i kažu o vlasti, dužnosnicima i ekonomskom stanju. Upravo zastrašujuće.

Zar nema u Hrvatskoj ljudi zdravog mozga da Vam kažu „dosta je dosta“ (što je SABORE od sto glasa ni mukac se ne čuje) Sramota.

Usput bih želio podučiti i upoznati te velike HRVATE sa malo hrvatske povijesti i to da je PRVI HRAVTSKI VLADAR BIO KRALJ TOMISLAV 925g i da mu spomenik stoji kod glavnog kolodvora u ZAGREBU. (koliko ima prvih vladara?)

Želio bi Vas pitati, nije li Vas sram da se Vašom krivnjom Hrvatsku ostavilo i zapostavilo od ulaska u EU i to radi nesposobnih političara koji su mislili da će po običaju prevesti EU kao žedne preko vode. Prestanite lagati narodu. Narod nije tako glup kako Vi mislite. To Vam je rekao i Olli Rehn!!!!!!!!!!

Zabrinut HRVAT
mandarina @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 1, 2007

Ni sam nisam svjestan kako sam se održao na ovako visokom položaju i što je najvažnije vrlo sam utjecajan. Ja sam jedan od onih koji vedre i oblače, ali pođimo iz početka.
Kao mlad i ambiciozan momak nije mi dugo trebalo razmišljati da prihvatim nešto što će me izbaciti u prvi plan i tako lansirati u sam vrh među viđenije i značajnije ljude. Prilika koja mi se ukazala nije smjela biti propuštena te sam se hitro učlanio u partijsku organizaciju jer je to i bio jedan od uvjeta mog napretka. Ja sam to vješto iskoristio jer mi te stvari nisu bile strane. Znao sam se ja uvijek snaći i preobući u najpogodnijem trenutku.Za sebe mogu reći da sam bio bez premca. Ta moja hitrost i snalažljivost polučila je jako dobrim rezultatom kada sam se jednom prilikom našao u naizgled bezizlaznoj situaciji.
Isto tako moram priznati da sam ja ono što se zove, ljubitelj vina. Za mene nema ljepšeg pića na svijetu. Obožavam njegov miris, ukus, onaj divni osjećaj na nepcima koji nazivaju buke, blistavu boju i oporost, a naročito opušteno bestežinsko stanje koje izaziva u glavi i tijelu. Sa istarskog Terana i Malvazije prešao sam na izvanredni Postup sa Pelješca i Pošip sa Korčule. To je bilo vino u kome su se ogledale sve ljepote mora i sunca. U društvu tih vina proveo sam najljepše trenutke sa najdražim ljudima.




Jednom sam kao visoko pozicionirani djelatnik sa svojim gostima otišao na jedan radni ručak, uz koji smo upravo konzumirali ta vina. Ručak kao i svaki takav do sada, riječ po riječ, čaša po čaša i kad smo trebali krenuti osjetio sam ipak da teško vladam sa sobom i da sam pijan. Usprkos tome nisam se dao uplašiti jer ja sam netko i nešto pa me to što sam malo više popio ne može i ne smije omesti u mom radu. Otprativši svoje goste sjeo sam u svoje auto i krenuo prema kući. Ali gle vraga. Na putu mi se ispriječi nešto onako izgledom poput čovjeka. I desi se ono najgore u tom trenutku pa sam u to nešto što je ličilo na čovjeka udario. Izišao sam vani pogledavao ga, zagledavao ga, tresao ga ali čovjek se nije micao.
Nastao je problem kojeg je trebalo riješiti na način da pričinjena nesreća ostane na tome, jer koga nema bez njega se može. I naravno moja snalažljivost i ambicioznost ponovo dolaze do izražaja te sam, iako pijan, u pomoć pozvao jednog dobrog prijatelja koji je istina bio utjecajniji od mene. Prijatelj kao prijatelj se odazvao ponudivši nesebično sebe, ali i pomoć  kroz svoj utjecaj. Dok smo tako čekali da policija obavi svoj dio posla on me tješio kazavši da će se sve vrlo lako i brzo srediti.
Po završenom policijskom uvidu krenuli smo na vađenje krvi koja se u takvim slučajevima radi. U tom trenutku na scenu nastupa moj prijatelj i pokazuje svoju velikodušnost te znajući da se ja bojim igle daje krv umjesto mene kako bi se izvršio test na alkohol. Takvu žrtvu sa njegove strane morate cijeniti, a ja to i danas cijenim. Ali to nije bio kraj pomoći sa njegove strane jer mi je pomogao da zajedno dokažemo kako se je taj isti čovjek zaletio u mene jer je bio pijan. Znao sam da vino stvara probleme, ali i prijatelja, a suze ga stavljaju na kušnju.
Zbog toga sam sretan što se je to sve tako završilo jer ja sam još i danas prisutan u društvenopolitičkom životu. Kad bi me bacili na glavu ja bi se dočekao na noge. Mnogi to ne mogu da shvate, a dok je takvih ja ču uvijek biti onaj koji će suvereno odlučivati o životu ili smrti.( Ius vitae necisque)

Svaka sličnost sa istinitim događajem je slučajna.

mandarina @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2007
blog
  • REKLI SU: BIT ĆE NAM BOLJE! I STVARNO IM JE BOLJE!
administrator
vremenska prognoza
aforizam dana
  • Donje rublje i vlast moraju se što češće mijenjati, kako bi se izbjegao život u - govnima.
trenutnih korisnika
Index.hr
Nema zapisa.